среда, 25. септембар 2013.

Uciteljski blogovi

Linkovi za uciteljske blogove

http://zelenaucionica.com/matematika-razlomci/

http://www.zlatnadjeca.com/p/radni-listovi.html

 http://www.artrea.com.hr/skola/4usporedivanje_1.html

http://zarkoanicic.wordpress.com/%D0%BF%D1%80%D0%B8%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%BC%D0%B5-%D0%B7%D0%B0-%D0%B4%D1%80%D1%83%D0%B3%D0%B8-%D1%80%D0%B0%D0%B7%D1%80%D0%B5%D0%B4/%D0%BF%D1%80%D0%B8%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%BC%D0%B5-%D0%B7%D0%B0-%D1%81%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%B8-%D1%98%D0%B5%D0%B7%D0%B8%D0%BA/

 http://razrednanastava.wordpress.com/

http://www.bigzskolstvo.rs/index.php/za-nastavno-osoblj/89-razno/71-planovi

http://osstanojemiljkovic.nasaskola.rs/downloadc/18/Nastavni-planovi-i-programi/strana/1/

http://sasaucha.wordpress.com/2013/09/21/%D0%BC%D0%B0%D1%82%D0%B5%D0%BC%D0%B0%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0-%D0%B4%D1%80%D1%83%D0%B3%D0%B8-%D1%80%D0%B0%D0%B7%D1%80%D0%B5%D0%B4-%D0%B0%D0%BA%D1%82%D1%83%D0%B5%D0%BB%D0%BD%D0%B8-%D0%B7%D0%B0%D0%B4/
 
http://dejanakovacevic.com/category/cetvrti-razred/priroda-i-drustvo-cetvrti-razred/

 
 http://www.deteplus.rs/primeri-dobre-prakse/uitelji/399-gradivne-imenice-prikaz-uglednog-asa.html

 
http://www.slideshare.net/Obrazovanjeplus/gradivne-imenice-slavica-radojicic-14545136

 
http://www.scribd.com/doc/108613216/Prikaz-Uglednog-Casa-Gradivne-Imenice

 
http://sladjinamatematika.wordpress.com/2013/05/11/%D0%B8-%D1%82%D0%BE-%D1%98%D0%B5-%D0%BC%D0%B0%D1%82%D0%B5%D0%BC%D0%B0%D1%82%D0%B8%D0%BA%D0%B0/

 
   http://svjetlanamilana.blogspot.com/2013/06/blog-post_3.html?spref=fb

 http://lucijatasic.blogspot.com/search/label/%D0%9F%D0%A0%D0%98%D0%9F%D0%A0%D0%95%D0%9C%D0%95%204.%D0%A0

http://issuu.com/kreativnicentar/docs/101odgovor

http://uciteljica1.wordpress.com/2011/11/28/programirani-materijal-za-rad-na-casu-srpskog-jezika/

 http://osdjordjekrstic.wordpress.com/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B0%D0%B2%D0%BD%D0%B8-%D0%BB%D0%B8%D1%81%D1%82%D0%B8%D1%9B%D0%B8-2/

 http://www.calameo.com/read/000516995dff6291f9995

 http://www.ceo.edu.rs/novost/113-zbirka-zadataka-iz-srpskog-jezika-matematike-prirode-i-drustva

 http://ucionicadobrevolje.wordpress.com/2013/07/28/%D1%83%D1%9F%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8-o%D0%B4-%D0%BF%D1%80%D0%B2%D0%BE%D0%B3-%D0%B4%D0%BE-%D1%87%D0%B5%D1%82%D0%B2%D1%80%D1%82%D0%BE%D0%B3%D0%B1%D0%BB%D0%BE%D0%B3-%D0%B4%D0%B0%D0%BD%D0%B8/

 http://uciteljicaljilja.wordpress.com/2013/08/13/%D0%B4%D0%BE%D0%B1%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%BE%D1%88%D0%BB%D0%B8%D1%86%D0%B5-%D0%B7%D0%B0-%D0%BF%D1%80%D0%B2%D0%B0%D0%BA%D0%B5/

 http://uciteljicaljilja.wordpress.com/2013/08/25/%D1%83%D1%87%D0%B8%D1%82%D0%B5%D1%99%D1%81%D0%BA%D0%B0-%D1%81%D0%B2%D0%B5%D1%81%D0%BA%D0%B0-%D0%B7%D0%B0-%D0%BF%D1%80%D0%B0%D1%9B%D0%B5%D1%9A%D0%B5-%D0%BD%D0%B0%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%B4%D0%BE%D0%B2/

 http://sasaucha.wordpress.com/2013/08/13/%D0%B4%D0%B5%D1%81%D0%B5%D1%82%D0%B0%D0%BA-%D0%BE%D0%B4%D0%BB%D0%B8%D1%87%D0%BD%D0%B8%D1%85-%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%B7%D0%B5%D0%BD%D1%82%D0%B0%D1%86%D0%B8%D1%98%D0%B0-%D1%87%D0%B0%D1%81%D0%B0-%D1%83-pp/

 http://suzanamiljkovic.wordpress.com/udzbenici-radni-listovi-zbirke/

 https://znanjejenajveceimanje.wordpress.com/%D0%BF%D1%80%D0%B8%D0%BF%D1%80%D0%B5%D0%BC%D0%B5%D1%83%D1%9F%D0%B1%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%D0%BF%D1%80%D0%B8%D1%80%D1%83%D1%87%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B8/

 http://suzanamiljkovic.wordpress.com/2013/08/08/%D0%BF%D0%B8%D1%81%D0%BC%D0%B5%D0%BD%D0%B8-%D0%B7%D0%B0%D0%B4%D0%B0%D1%86%D0%B8-%D1%83-%D0%BC%D0%BB%D0%B0%D1%92%D0%B8%D0%BC-%D1%80%D0%B0%D0%B7%D1%80%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B0-%D0%BE%D1%81%D0%BD-2/

 http://svjetlanamilana.blogspot.com/2013/08/blog-post_6.html

 http://svjetlanamilana.blogspot.com/p/blog-page_25.html?spref=fb

 http://pspasojevic.blogspot.com/2010/12/blog-post_1639.html

 http://sasaucha.wordpress.com/2013/08/03/ezopove-basne-izrada-stripa-u-power-point-u/

 http://kreativnacarolija.wordpress.com/akreditovani-seminari-2/organizacija-i-realizacija-integrativne-nastave/

 http://www.calameo.com/books/0018072659a430bc203f5    

;)

петак, 4. мај 2012.

Tvoja misao i moja


Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.

Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.
Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.
Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.
Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.
Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.
Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.
Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“
Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.
Moja me bodri na skromnu sluzbu.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.
Moja je prosto nacelo.
Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.
Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.
Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.
Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.
Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.
Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.
Moja shvata da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.
Ti imas svoju misao i ja imam moju.
Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.
Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.
Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Kahlil Gibran

недеља, 8. април 2012.

Mali princ i lisica


 .... Tada se pojavi lisica: Dobar dan, reče lisica.Dobar dan, pristojno odgovori mali princ koji se okrene, ali ugleda ništa. Evo me ovdje, reče jedan glas, pod jabukom.


Tko si ti? upita mali princ. Vrlo si lijepa... Ja sam lisica, reče lisica. Dođi da se igramo, predloži joj mali princ. – Tako sam tužan... Ne mogu se igrati s tobom, reče lisica. Nisam pripitomljena. Ah! oprosti, reče mali princ. A onda, razmislivši, doda: Što znači to »pripitomljena«? Ti nisi odavde, reče lisica, što tražiš? Tražim ljude, reče mali princ. Što znači to »pripitomiti«? Ljudi imaju puške, reče lisica, i oni love. To je prilično nezgodno! Ali oni uzgajaju i kokoši. Po tome su zanimljivi. Tražiš li kokoši? Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje. Što znači to »pripitomiti«? To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«... Stvoriti veze? Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, biti ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu... Počinjem shvaćati, reče mali princ. Postoji jedna ruža... mislim da me pripitomila... To je moguće, reče lisica. Čega sve nema na Zemlji... Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ. Lisica je izgledala vrlo radoznala: Na nekoj drugoj planeti? Da. Ima li lovaca na toj planeti? Ne. Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši? Ne. Ništa nije savršeno, uzdahnu lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao: Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznat ću par koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao glazba pozivati da iziđem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsjećat će me na tebe. I ja ću voljeti šum vjetra u žitu... Lisica ušuti i dugo gledaše malog princa: Molim te... pripitomi me, reče ona. Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Trebam pronaći prijatelje i upoznati se s mnogim stvarima. Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo što upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja pripitomi me! Što trebam učiniti? upita mali princ. Trebaš biti puno strpljiv, odgovori lisica. Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledat ću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sjest ćeš malo bliže... Sutradan mali princ ponovo dođe. Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče lisica. Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata popodne, ja cu biti sretna već od tri sata. Ukoliko vrijeme bude odmicalo bit ću sve sretnija. U četiri sata bit ću uzbuđena i uznemirena; upoznat ću cijenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to. Što je to obred? upita mali princ. I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati. Kod mojih lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci plesali kad im padne na pamet, svi bi dani sličili jedan na drugi, i ja ne bih uopće imala odmora. Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi: Ah! reče lisica... Plakat ću. Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želei nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim... Naravno, reče lisica. Ali ti ćeš plakati! reče mali princ. Naravno, reče lisica. Znači, time ništa ne dobivaš! Dobivam, reče lisica, zbog boje žita. Zatim doda: Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu. Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, reče im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Ruže su se osjećale veoma nelagodno. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može da umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on... Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo... Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio. Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom. Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio. Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu... Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio ...

Antoine de Saint-Exupéry

петак, 9. март 2012.

Svako ubija onoga koga voli


''Svako ubija onoga koga voli,
dobro slušajte šta vam kažem.
neko gorkim pogledom,
neko riječju laskavom.
Kukavica poljupcem,
hrabar mačem.

Neko ubija voljenog dok je mlad,
neko dok je star.
Neko ga zadavi rukama žudnje,
neko rukama od zlata.
Milostivi ubija nožem,
jer se mrtvo tijelo brzo ohladi.
Neko voli premalo, neko previše,
neko kupuje, a neko prodaje.
Neko ubijajući pusti suzu,
a neko i ne trzne.
Jer svako ubija onoga koga voli,
ali svakoga to ne ubije.''

четвртак, 3. новембар 2011.

Мостарске кише



Мостарске кише


У Мостару сам волео неку Светлану jедне jесени,
jао кад бих знао са ким сада спава,
не би jоj глава, не би jоj глава,
jао кад бих знао ко jе сада љуби,
не би му зуби, не би му зуби,
jао кад бих знао ко то у мени бере каjсиjе
jош недозреле.

Говорио сам jоj ти си дериште, ти си балавица,
све сам jоj говорио.
И плакала jе на моjе руке, на моjе речи,
говорио сам jоj ти си анђео, ти си ђаво,
тело ти здраво што се правиш светица,
а падале су сву ноћ неке модре кише
над Мостаром.

Ниjе било сунца, ниjе било птица, ничег ниjе било.
Питала ме jе имам ли брата, шта студирам,
jесам ли Хрват, волим ли Рилкеа,
све ме jе питала.
Питала ме jе да ли бих могао са сваком тако
сачуваj Боже,
да ли jе волим, тихо jе питала,
а падале су над Мостаром неке модре кише,
она jе била раскошно бела у собноj тмини
ал' ниjе хтела то да чини,
ниjе хтела ил' ниjе смела,
враг би jоj знао.


Jесен jе, та мртва jесен на окнима
њене очи птица, њена бедра срна,
имала jе младеж, младеж jе имала,
не смем да кажем,
имала jе младеж, мали љубичаст,
или ми се чини.
Питала ме jе да ли сам Хрват, имам ли девоjку,
волим ли Рилкеа - све ме jе питала,
а на окну су ко божићни звончићи мога детињства
звониле капи
и ноћна песма текла тихано низ Доњу Махалу,
Еj, Сулеjмана отхранила маjка.

Она jе прострла своjе године по паркету.
Њене су усне биле пуне као зреле брескве,
њене су доjке биле топле ко мали псићи.
Говорио сам jоj да jе глупава, да се прави важна,
Светлана, Светлана, знаш ли ти да jе атомски век,
Де Гол, Гагарин и коjештариjе,
све сам Jоj говорио,
она jе плакала, она jе плакала.

Водио сам jе по Куjунџилуку, по ашчиницама,
свуда сам jе водио,
у пећине jе скривао, на чардак jе носио,
под мостовима се играли жмурке, Неретва ждребица,
под старим мостом Црњанског jоj говорио,
што jе диван, шапутала jе, што jе диван.


Колена jоj цртао у влажном песку,
смеjала се тако ведро, тако невино,
ко први љиљани,
у џамиjе jе водио, Карађоз-бег мртав, премртав
под тешким турбетом;
на гроб Шантићев цвеће jе однела,
мало плакала, као и све жене,
свуда сам jе водио.

Сада jе ово лето, сад сам сасвим други,
пишем неке песме,
у jедном листу пола ступца за Перу Зупца
и ништа више,
а падале су сву ноћ над Мостаром неке
модре кише,
она jе била раскошно бела у собноj тмини
ал' ниjе хтела то да чини,
ниjе хтела, ил' ниjе смела,
враг би jоj знао.


Ни оно небо, ни оно облачjе, ни оне кровове,
бледуњаво сунце - изгладнелог дечака над Мостаром
не умем заборавити,
ни њену косу, њен мали jезик као jагоду,
њен смех што jе умео заболети као клетва;
ону молитву у капели на Биjелом Бријегу,
Бог jе велики, говорила jе, надживеће нас;
ни оне тешке, модре кише,
о jесен бесплодна, њена jесен...


Говорила jе о филмовима, о Џемсу Дину,
све jе говорила,
мало тужно, мало плачљиво о Карењини;
говорила jе Клаjд Грифитс не би умео ни
мрава згазити,
смеjао сам се - он jе убица, ти си дете;
ни оне улице, оне продавце последњег издања
"Ослобођења", ни оно грожђе полусвело
у излозима не умем заборавити,
ону бесплодну горку jесен над Мостаром,
оне кише,
љубила ме jе по целе ноћи, грлила ме
и ништа више, маjке ми,
ништа друго нисмо.


После су опет била лета, после су опет биле кише,
jедно jедино мало писмо из Љубљане,
откуда тамо,
ни оно лишће по тротоарима, ни оне дане,
jа више не могу, jа више не умем
избрисати.


Пише ми, пита ме шта радим, како живим,
имам ли девоjку,
да ли икад помислим на њу, на ону jесен,
на оне кише,
она jе и сад, каже, иста, куне се Богом
потпуно иста,
да jоj веруjем, да се смеjем
давно сам, давно, проклео Христа
а и до ње ми баш ниjе стало,
клела се, не клела,
мора се тако, не вреде лажи.


Говорио сам jоj о Љермонтову, о Шагалу,
све сам jоj говорио,
вукла jе са собом неку стару Цваjгову књигу,
читала поподне,
у коси jоj било запретано лето, жутило сунца,
мало мора,
прве jоj ноћи и кожа била помало слана,
рибе заспале у њеноj крви;
смеjали смо се дечацима што скачу
с моста за цигарете,
смеjали се jер ниjе лето, а они скачу - баш су деца,
говорила jе: могу умрети, могу добити упалу плућа...


Онда су долазиле њене ћутње, дуге, предуге,
могао сам слободно мислити о свему,
разбистрити Спинозу,
сате и сате могао сам комотно гледати
друге,
бацати облутке доле, низ стење,
могао сам сасвим отићи некуд, отићи далеко,
могао сам умрети онако сам у њеном крилу,
самљи од свиjу,
могао сам се претворити у птицу, у воду,
у стену,
све сам могао...

Прсте jе имала дугачке, крхке, бескрвне а хитре,
играли смо се буба-мара и скривалице,
Светлана изађи, ето те под стеном,
нисам ваљда ћорав,
нисам jа блесав, хаjде, шта се каниш,
добићеш батине;
кад jе она тражила - могао сам побећи
у саму реку - нашла би ме,
намирише ме, каже, одмах,
позна ме добро.
Нисам jоj никад веровао,
ваљда jе стално ћурила кроз прсте.
Волела jе кестење, купили смо га по Рондоу,
носила га у собу, вешала о кончиће,
волела jе руже, оне jесење, jа сам jоj доносио,
кад свену стављала их jе у неку кутиjу.

Питао сам jе шта мисли о овом свету,
веруjе ли у комунизам, да ли би се мењала
за Наташу Ростову, свашта сам jе питао,
понекад глупо, знам jа то и те како;
питао сам jе да ли би волела малог сина,
рецимо плавог,
скакала jе од усхићења - хоће, хоће,
а онда, наjедном, падала jе у неке туге
ко мртво воће:
не сме и не сме, види ти њега, као да jе она
пала с Jупитера,
ко jе то, рецимо, Зубац Пера, па да баш он
а не неко други,
таман посла, као да jе он у наjмању руку
Брандо или такви.

Говорио сам jоj ти си глупа, ти си паметна,
ти си ђаво, ти си анђео,
све сам jоj говорио.
Ништа ми ниjе веровала.
Ви сте мушкарци рођени лажови,
ви сте хуље,
свашта jе говорила.
А падале су над Мостаром неке модре кише...

Стварно сам волео ту Светлану
jедне jесени,
jао, кад бих знао са ким сада спава,
не би му глава, не би му глава,
jао, кад бих знао ко jе сада љуби,
не би му зуби, не би му зуби,
jао, кад бих знао ко то у мени
бере каjсиjе, jош недозреле.

Перо Зубац

уторак, 26. април 2011.

Voz



 Cesto putujem, a danas sam primetila da je retkost videti nekog da na peronu zeleznicke stanice ceka ili ispraca nekog svog.
  Secam se kad sam ja pocela putovati. Na peronu su bile majke, braca,sestre,ocevi, svi na ivici suza, i mahali nam dok smo mi uplakane i uplasene odlazile ka boljoj buducnosti. I tako od stanice do stanice, izrazi lica koji opisuje istu muku koja nas povezuje. Ali je, zato, povratak kuci bio divan! Zurili smo na voz glavom bez obzira, molili profesore, bezali sa casova, trcali sa preteskim torbama, samo da stignemo kuci. U vozu guzva, mi bez para, gladni i bez vode, al' se sreca moze opipati, a ponajvise kad se pojave obrisi rodnog grada, predivna reka, vitki minareti. Usput deca pozdravljaju vozove, a ti im odpozdravljas i njima i svakome koga ugledas jer si srecan, mlad i briga te. Docekaju te srecna lica i topli zagrljaji.
  Ne znam zasto, ali mi se cini da su ljudi toliko preokupirani obavezama i potrebama da su zaboravili da pokazu ljubav. Covek dodje na stanicu ne da bi docekao neku dragu osobu i iznenadio je, uz osmeh i cvece, vec sto joj je potrebna pomoc oko stvari i prevoz.
  Kazu da su zeleznicke stanice oduvek bila mesta za sastanke zaljubljenih parova. Njima najteze pada razdvajanje. Oni se dugo grle i ljube, pa i kad krene voz salju poljupce. A tek zagrljaji kad se doceka voljeni, osmeh i sjaj u ocima, najveca radost...
  Svaki kupe cuva neku tajnu, sreca i tuga su povezane kao vagoni, cvrsto. I kad krenes bilo gde, uvek je mnogo lakse kad znas da te pri povratku ceka neko koga volis, i ko zeli da si tu, kraj njega. Cudno je, ne mozes da ne volis voz jer koliko god da te odvaja od onih koje volis, njima te i vraca, il' ti njih dovodi. Bas zato je poseban.

                                                                                                                                                        S.P